akrili na platnu akad. slikara Nenada Voriha
Nenad Vorih, akad. slikar, djeluje u Zagrebu i spada u sam vrh suvremene hrvatske umjetnosti. Kulmerov učenik, aktivno stvara od 1988. te tako realizira više od šezdeset izložbi kod kuće i u inozemstvu.
Vrlo originalan po odabiru motiva, dinamičan u zaustavljenom trenutku i snažan u odabiru boja, nudi nam drugačiju atmosferu i perspektivu – s platna nas tako zabljeskuju boje, svjetla i čari velegrada iz vrtoglavih nebeskih visina.
Vrlo originalan po odabiru motiva, dinamičan u zaustavljenom trenutku i snažan u odabiru boja, nudi nam drugačiju atmosferu i perspektivu – s platna nas tako zabljeskuju boje, svjetla i čari velegrada iz vrtoglavih nebeskih visina.
Nenad Vorih je poseban umjetnik, tematski vrlo zanimljiv, originalan u izrazu i vrlo suvremen. Spada u elitu moderne umjetnosti.
Rođen je 1. 8. 1963. godine u Zagrebu. Strast prema slikarstvu otkriva sa trinaest godina i od tada razvija svoj talent. Nakon uspješno završene srednje škole, 1983. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski smjer. 1987. godine završava studij slikarstva u klasi profesora Ferdinanda Kulmera.
1988 godine primljen je u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika te iste godine ostvaruje status Samostalnog umjetnika pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. 1993. godine uvršten je u Enciklopediju likovnih umjetnosti.
Od svoje prve samostalne izložbe do danas, Vorih se kontinuirano bavi slikarstvom i aktivno sudjeluje na likovnoj sceni. Do sada je izlagao na više od šezdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi. Dobitnik je nagrada Grisia i Porin.
Inspiraciju za svoju umjetnost, Vorih nalazi u medijima odnosno njihovoj interakciji s modernim društvom, te utjecajem istih na kulturu i percepciju modernog čovjeka. Predstavio je publici svoj izraz kroz četiri tematske cjeline, ostajući pri tom uvijek vjeran svojoj najvećoj strasti: boji, dinamici i ekspresivnosti. Transcendentalni doživljaji boja, zvukova, prostora i vremena sjedinjuju se u slojevitim predodžbama koje ove slike pružaju oku promatrača iz vrtoglave perspektive ovog posebnog umjetnika.
1988 godine primljen je u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika te iste godine ostvaruje status Samostalnog umjetnika pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. 1993. godine uvršten je u Enciklopediju likovnih umjetnosti.
Od svoje prve samostalne izložbe do danas, Vorih se kontinuirano bavi slikarstvom i aktivno sudjeluje na likovnoj sceni. Do sada je izlagao na više od šezdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi. Dobitnik je nagrada Grisia i Porin.
Inspiraciju za svoju umjetnost, Vorih nalazi u medijima odnosno njihovoj interakciji s modernim društvom, te utjecajem istih na kulturu i percepciju modernog čovjeka. Predstavio je publici svoj izraz kroz četiri tematske cjeline, ostajući pri tom uvijek vjeran svojoj najvećoj strasti: boji, dinamici i ekspresivnosti. Transcendentalni doživljaji boja, zvukova, prostora i vremena sjedinjuju se u slojevitim predodžbama koje ove slike pružaju oku promatrača iz vrtoglave perspektive ovog posebnog umjetnika.
IZLOŽBE
SAMOSTALNE - IZBOR:
1988 Galerija Nova, Zagreb, Hrvatska
1989 Galerija Skorpion, Space Absorbers, München, Njemačka
1990 Galerija Moša Pijade, Paintings from 1990, Zagreb, Hrvatska
1991 Galerija Ars, Maribor, Slovenija
1993 Galerija Forum, Zagreb, Hrvatska
Galerija Nauta Dutilh, Roterdam, Nizozemska
1994 Galerija Kristofor, Rab, Hrvatska
1995 Galerija Nova, Urban Opera, Zagreb, Hrvatska
1996 Galerija Štefan Nemčok, Metropolis, Bratislava, Slovačka
1997 Galerija Trgovačke banke, Zagreb, Hrvatska
1998 Galerija Sebastian, Dubrovnik, Hrvatska
2000 Galerie Kunstwerk, Frankfurt/M, Njemačka
2001 Galerie Esplanade, Bad Dürkheim, Njemačka
2002 Galerija Petrus, Light & Magic, Zagreb, Hrvatska
Galerie Esplanade, Light & Magic, Bad Dürkheim, Njemačka
Galerija Art Point Centar / AGM, Zagreb, Hrvatska
2003 Galerija Vladimir Bužančić, Here, There & Everywhere, Zagreb, Hrvatska
Galerija Porat, Pučišća/Brać, Hrvatska
Klavir sala, Blato/Korčula, Hrvatska
Galerie Schriever, Köln, Njemačka
Galerija tvornice aluminija, Mostar, Bosna i Hercegovina
2004 Galerija Millennium, Synergy, Prag, Češka
Galerija Josip Račić, Zagreb, Hrvatska
2005 Galerija Kortil, Rijeka, Hrvatska
2006 Galerija 01, Zagreb, Hrvatska
2008 Kastafsko kulturno leto, Kastav, Hrvatska
SKUPNE - IZBOR:
1987 Moderna galerija, 14. Biennale moderne umjetnosti, Rijeka, Hrvatska
1988 Umjetnički paviljon, 19. Salon mladih, Zagreb, Hrvatska
1989 Münchener Bank Galerie, München, Njemačka
1990 Umjetnički paviljon, 21. Salon mladih, Zagreb, Hrvatska
1991 Palazzo Molin-Vianello, Arte di Frontiera, Latisana, Italija
Izložba Grisia, Rovinj, Hrvatska / nagrada GRISIA
1992 Galerija Peter Karbstein, Düsseldorf, Njemačka
1993 Moderna galerija, Nova hrvatska umjetnost, Zagreb, Hrvatska
1994 Muzejsko-galerijski centar, 30. Zagrebački salon, Zagreb, Hrvatska
1997 Kulturni centar, Intersalon 97, Česke Budëjovice, Češka
1998 Galerija Klovićevi dvori, 33. Zagrebački salon, Zagreb, Hrvatska
2001 Hypo Alpe Adria banka, Hypo & the Arts, Zagreb, Hrvatska
2005 Dom HLU, Kraj stoljeća, kraj slikarstva, Zagreb, Hrvatska
2007 Uskrs 2007, Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb, Hrvatska
2008 Fulfinium, Likovna kolonija, Omišalj, Hrvatska
2010 Inter Imago New York, MC Gallery, New York City, SAD
1991 primio nagradu Grisia
1995 primio nagradu Porin
1988 Galerija Nova, Zagreb, Hrvatska
1989 Galerija Skorpion, Space Absorbers, München, Njemačka
1990 Galerija Moša Pijade, Paintings from 1990, Zagreb, Hrvatska
1991 Galerija Ars, Maribor, Slovenija
1993 Galerija Forum, Zagreb, Hrvatska
Galerija Nauta Dutilh, Roterdam, Nizozemska
1994 Galerija Kristofor, Rab, Hrvatska
1995 Galerija Nova, Urban Opera, Zagreb, Hrvatska
1996 Galerija Štefan Nemčok, Metropolis, Bratislava, Slovačka
1997 Galerija Trgovačke banke, Zagreb, Hrvatska
1998 Galerija Sebastian, Dubrovnik, Hrvatska
2000 Galerie Kunstwerk, Frankfurt/M, Njemačka
2001 Galerie Esplanade, Bad Dürkheim, Njemačka
2002 Galerija Petrus, Light & Magic, Zagreb, Hrvatska
Galerie Esplanade, Light & Magic, Bad Dürkheim, Njemačka
Galerija Art Point Centar / AGM, Zagreb, Hrvatska
2003 Galerija Vladimir Bužančić, Here, There & Everywhere, Zagreb, Hrvatska
Galerija Porat, Pučišća/Brać, Hrvatska
Klavir sala, Blato/Korčula, Hrvatska
Galerie Schriever, Köln, Njemačka
Galerija tvornice aluminija, Mostar, Bosna i Hercegovina
2004 Galerija Millennium, Synergy, Prag, Češka
Galerija Josip Račić, Zagreb, Hrvatska
2005 Galerija Kortil, Rijeka, Hrvatska
2006 Galerija 01, Zagreb, Hrvatska
2008 Kastafsko kulturno leto, Kastav, Hrvatska
SKUPNE - IZBOR:
1987 Moderna galerija, 14. Biennale moderne umjetnosti, Rijeka, Hrvatska
1988 Umjetnički paviljon, 19. Salon mladih, Zagreb, Hrvatska
1989 Münchener Bank Galerie, München, Njemačka
1990 Umjetnički paviljon, 21. Salon mladih, Zagreb, Hrvatska
1991 Palazzo Molin-Vianello, Arte di Frontiera, Latisana, Italija
Izložba Grisia, Rovinj, Hrvatska / nagrada GRISIA
1992 Galerija Peter Karbstein, Düsseldorf, Njemačka
1993 Moderna galerija, Nova hrvatska umjetnost, Zagreb, Hrvatska
1994 Muzejsko-galerijski centar, 30. Zagrebački salon, Zagreb, Hrvatska
1997 Kulturni centar, Intersalon 97, Česke Budëjovice, Češka
1998 Galerija Klovićevi dvori, 33. Zagrebački salon, Zagreb, Hrvatska
2001 Hypo Alpe Adria banka, Hypo & the Arts, Zagreb, Hrvatska
2005 Dom HLU, Kraj stoljeća, kraj slikarstva, Zagreb, Hrvatska
2007 Uskrs 2007, Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb, Hrvatska
2008 Fulfinium, Likovna kolonija, Omišalj, Hrvatska
2010 Inter Imago New York, MC Gallery, New York City, SAD
1991 primio nagradu Grisia
1995 primio nagradu Porin
GRADOVI I NJIHOVI PEJSAŽI (tekst je fragment veće tekstualne cjeline),
...... Grad je, kažu, jedini pejsaž stvoren od čovjeka. U suštini toga pejsaža stoji nekoliko odrednica. Najprije, svi su gradovi virtualne tvorevine, jer njihova struktura odgovara strukturi ljudskoga jezika. Zaista, grad je komunikacijska rešetka, a ne skup objekata u prostoru. Dalje, grad je geometrijska tvorevina, te se kao takav izdvaja od prirodno generiranih oblika. Konačno, posredovanjem geometrije grad nam se ukazuje kao slika nebeskog reda na zemlji. Nebeski je red moguće spoznavati jedino putem mjerenja odnosa nebeskih svjetala na noćnome nebu, tako da sama ideja svjetlosti – filtrirana kroz metaforu «osvijetljenoga grada» - postaje paradigmatskom slikom naše potrebe da nebeski red prenesemo na zemlju.
Na kraju, mjera grada na neki je način uvijek obrnuto proporcionalna mjeri čovjeka: koliko je čovjekova spoznaja stvarnosti bila opsegom šira, toliko je fizički opseg grada u kojemu je živio bio manji. Zato su različiti post-moderniteti ljudske povijesti i stvorili vizije nesagledivo velikih gradova za svoje anonimne građane. Aleksandrija i Rim staroga svijeta, Pariz 19. stoljeća, ili američki megalopolisi netom minule epohe, bili su i još uvijek jesu nesagledivi svojim vlastitim stanovnicima, jednako kao što im je bila nespoznatljiva i stvarnost sama. U jednom je trenutku, pak, postalo moguće obujmiti opseg vlastitoga grada iz virtualno stvorene, ptičje perspektive, ali i ovdje je nastao paradoks: egzistencijalna tjeskoba koju su 1889 g. stanovnici Pariza doživljavali na vrhu Eiffelova tornja danas je uobičajena slika, jer je ptičja perspektiva postala trivijalnom razglednicom medijske kulture. Pa ipak, u korijenu te i takve, naoko apstraktne slike grada, koji se u beskraj prostire ispod nas, ponovo se nalazi osnovna ideja pejsaža. Pejsaž je, naime, sve ono u pojavnome svijetu što nije sumjerljivo mjeri čovjekovoj, ali je u isto vrijeme viđeno optikom oka čovječjega.
Sve što smo naveli na izvjestan se način dotiče opusa Nenada Voriha. Proglasiti Voriha pejsažnim slikarom samo je naoko blasfemična tvrdnja. Naime, njegove panoramske, ptičje vizure anonimnih, suvremenih megalopolisa koncepcijski se ni po čemu ne razlikuju od uzvišene anonimnosti «herojskoga pejsaža», te znamenite ikonografijske uzdanice 17. stoljeća. Zaista, i u jednom i u drugom slučaju ljudski je lik neprepoznatljivo malen, ništavan, pa čak izbrisan sa slike, a sam je krajobraz sasvim apstraktan. Voriha ćemo, stoga, rado vidjeti kao slikara herojskoga pejsaža naše suvremenosti. Zašto? Zato jer on slika bezimene gradove koristeći predloške trivijalne fotografske optike.. Vorihovi neboderi, ulice i mostovi, koji su - logički gledano - tek artefakti materijalne kulture čovjekove, unutar konkretne slikarske procedure pretvaraju se u sasvim i-racionalne, i-realne mape stvarnosti.
Zašto, konačno, ne rastvoriti Vorihovu sliku instrumentarijem koji koristimo u analizi pejsaža? Povijest ove discipline od 14. stoljeća do danas poznaje tek dva temeljna pristupa: panoramski i komponirani. Panoramski je pejsaž onaj koji možemo obuhvatiti jednim očištem, a komponiranom nazivamo viziju s više očišta. Vorihovi su uradci na prvi pogled jednostavni, panoramski, sagledivi jednim pogledom te zato ikonografijski čitljivi, ali ne dajmo se zavarati. Na djelu je ovdje tzv. «holandski paradoks», gdje se varavo jasna vizura krajolika - vedute za tren raspada na komponirane, apstraktne sastavnice. Zaista, oku koje sagledava Vorihovu sliku pričinja se kako raspoznaje svaki detalj u motivu. Ipak, neka se to promatračko oko približi slici samo malo bliže, i ona će se raspasti na niz sasvim apstraktnih i transparentnih slojeva, drippinga, kapanja i prskanja. Koliko god to čudno zvučalo, u Vorihovoj slici na neki način i nema grada, viđenog kroz optiku blitz-fotografije, već se ondje radi o superponiranju slojeva slikarske procedure, od kojih gotovo svaki traži vlastito očište.
Vorihova semantička igra ne može stati u gabarite ovoga teksta, ali podcrtajmo tek jedan njezin segment. Fotografije koje slikar uzima za predloške dio su «kolektivne memorije urbanog identiteta», a preuzete su iz masovnih medija unutar kojih posjeduju jasno određeno značenje. Transponiranjem u tkivo slikarskoga postupka, te iste fotografije će se preobraziti: s jedne će strane postati fizički opipljive, masene i trodimenzionalne slike, ali s druge strane će se razložiti, jednako kao što digitalna obrada stvarnosti razlaže objekte na slojeve virtualnih, sasvim zasebnih događanja. Promatrač slike teoretski se može naći u poziciji kako vjeruje da se nalazi pred ne-predmetnom, apstraktnom tvorbom. Konačnom reprodukcijom te iste, sada od-slikane slike u katalogu koji se nalazi pred čitateljem ovoga teksta, svi će se slojevi slikarskoga postupka ponovno sažeti u parafrazu početne fotografije, a i ta će slika – slično prvome predlošku – praktički izgubiti materijalnost. Ne treba spominjati kako ćemo i mi, koji sliku promatramo u katalogu, jasno prepoznavati ikonografijski predložak. Sve je napogled isto kao na početku. Ili ipak nije? .......
Vladimir Rismondo ml.
Na kraju, mjera grada na neki je način uvijek obrnuto proporcionalna mjeri čovjeka: koliko je čovjekova spoznaja stvarnosti bila opsegom šira, toliko je fizički opseg grada u kojemu je živio bio manji. Zato su različiti post-moderniteti ljudske povijesti i stvorili vizije nesagledivo velikih gradova za svoje anonimne građane. Aleksandrija i Rim staroga svijeta, Pariz 19. stoljeća, ili američki megalopolisi netom minule epohe, bili su i još uvijek jesu nesagledivi svojim vlastitim stanovnicima, jednako kao što im je bila nespoznatljiva i stvarnost sama. U jednom je trenutku, pak, postalo moguće obujmiti opseg vlastitoga grada iz virtualno stvorene, ptičje perspektive, ali i ovdje je nastao paradoks: egzistencijalna tjeskoba koju su 1889 g. stanovnici Pariza doživljavali na vrhu Eiffelova tornja danas je uobičajena slika, jer je ptičja perspektiva postala trivijalnom razglednicom medijske kulture. Pa ipak, u korijenu te i takve, naoko apstraktne slike grada, koji se u beskraj prostire ispod nas, ponovo se nalazi osnovna ideja pejsaža. Pejsaž je, naime, sve ono u pojavnome svijetu što nije sumjerljivo mjeri čovjekovoj, ali je u isto vrijeme viđeno optikom oka čovječjega.
Sve što smo naveli na izvjestan se način dotiče opusa Nenada Voriha. Proglasiti Voriha pejsažnim slikarom samo je naoko blasfemična tvrdnja. Naime, njegove panoramske, ptičje vizure anonimnih, suvremenih megalopolisa koncepcijski se ni po čemu ne razlikuju od uzvišene anonimnosti «herojskoga pejsaža», te znamenite ikonografijske uzdanice 17. stoljeća. Zaista, i u jednom i u drugom slučaju ljudski je lik neprepoznatljivo malen, ništavan, pa čak izbrisan sa slike, a sam je krajobraz sasvim apstraktan. Voriha ćemo, stoga, rado vidjeti kao slikara herojskoga pejsaža naše suvremenosti. Zašto? Zato jer on slika bezimene gradove koristeći predloške trivijalne fotografske optike.. Vorihovi neboderi, ulice i mostovi, koji su - logički gledano - tek artefakti materijalne kulture čovjekove, unutar konkretne slikarske procedure pretvaraju se u sasvim i-racionalne, i-realne mape stvarnosti.
Zašto, konačno, ne rastvoriti Vorihovu sliku instrumentarijem koji koristimo u analizi pejsaža? Povijest ove discipline od 14. stoljeća do danas poznaje tek dva temeljna pristupa: panoramski i komponirani. Panoramski je pejsaž onaj koji možemo obuhvatiti jednim očištem, a komponiranom nazivamo viziju s više očišta. Vorihovi su uradci na prvi pogled jednostavni, panoramski, sagledivi jednim pogledom te zato ikonografijski čitljivi, ali ne dajmo se zavarati. Na djelu je ovdje tzv. «holandski paradoks», gdje se varavo jasna vizura krajolika - vedute za tren raspada na komponirane, apstraktne sastavnice. Zaista, oku koje sagledava Vorihovu sliku pričinja se kako raspoznaje svaki detalj u motivu. Ipak, neka se to promatračko oko približi slici samo malo bliže, i ona će se raspasti na niz sasvim apstraktnih i transparentnih slojeva, drippinga, kapanja i prskanja. Koliko god to čudno zvučalo, u Vorihovoj slici na neki način i nema grada, viđenog kroz optiku blitz-fotografije, već se ondje radi o superponiranju slojeva slikarske procedure, od kojih gotovo svaki traži vlastito očište.
Vorihova semantička igra ne može stati u gabarite ovoga teksta, ali podcrtajmo tek jedan njezin segment. Fotografije koje slikar uzima za predloške dio su «kolektivne memorije urbanog identiteta», a preuzete su iz masovnih medija unutar kojih posjeduju jasno određeno značenje. Transponiranjem u tkivo slikarskoga postupka, te iste fotografije će se preobraziti: s jedne će strane postati fizički opipljive, masene i trodimenzionalne slike, ali s druge strane će se razložiti, jednako kao što digitalna obrada stvarnosti razlaže objekte na slojeve virtualnih, sasvim zasebnih događanja. Promatrač slike teoretski se može naći u poziciji kako vjeruje da se nalazi pred ne-predmetnom, apstraktnom tvorbom. Konačnom reprodukcijom te iste, sada od-slikane slike u katalogu koji se nalazi pred čitateljem ovoga teksta, svi će se slojevi slikarskoga postupka ponovno sažeti u parafrazu početne fotografije, a i ta će slika – slično prvome predlošku – praktički izgubiti materijalnost. Ne treba spominjati kako ćemo i mi, koji sliku promatramo u katalogu, jasno prepoznavati ikonografijski predložak. Sve je napogled isto kao na početku. Ili ipak nije? .......
Vladimir Rismondo ml.